1.
Četrdeset minuta poslije bio je na nebu
“Htio sam nešto reći”, izustio je.
“Pa reci onda”, odvratila je ona.
Šutio je, pogleda prikovanog uz cestu. U mraku predgrađa nije se vidjelo ništa osim stražnjih svjetala drugih automobila u daljini, beskonačnog odmotavanja asfaltnoga traka ispred njega, golemih oznaka i servisnih postaja uz autocestu.
“Boga sam razočarao možda već i time što sam to pomislio”, rekao je.
“No,” uzdahnula je, “On ionako zna, pa zašto onda ne bi meni rekao.”
Na tren joj je promotrio lice, ne bi li procijenio kakve je volje to izgovorila, ali gornja joj je polovica glave, zajedno s očima, bila zakrivena sjenom što ju je bacao rub vjetrobrana. Donja polovica lica bila joj je obasjana mjesečinom. Pogled na njezin obraz, usne i bradu – koji su mu bili tako prisno poznati, tako neodvojiv dio života kakvim je dotad živio – izazvao je u njemu oštru bol pri pomisli da bi je mogao izgubiti.
“Svijet je ljepši pod svjetlima koja je postavio čovjek”, rekao je.
Dalje su se vozili u tišini. Nijedno od njih nije podnosilo klepetanje radija ili snimljenu glazbu. Kao i u mnogočemu drugome, i u tome su se slagali.
“To je sve?” rekla je.
“Da”, rekao je. “Mislim... Netaknuta priroda trebala bi biti krajnje savršenstvo, zar ne, a sve što je čovjek stvorio samo na sramotu, zbrkano pretrpavanje. Ali u svijetu ne bismo uživali ni upola toliko da čovjek... mi ljudska bića...”
(Njezino je nerazgovijetno gunđanje značiloprijeđi-na-stvar.)
“...da ga nismo uzduž i poprijeko prekrili električnim svjetlima. Električna svjetla zapravo su baš zgodna. Uz njih je i ovakva noćna vožnja podnošljiva. Pa čak i lijepa. Mislim, daj zamisli da se sad moramo voziti po mrklome mraku. Jer to je prirodno, da svijet noću bude takav, zar ne? U mrklome mraku. Zamisli samo. Čovjek bi bio sav napet jer nema pojma kud ide, jer ne vidi dalje od par metara ispred sebe. A da putuje u grad – dobro, u svijetu bez tehnologije vjerojatno ne bi bilo gradova – ali da putuje u mjesto gdje žive drugi ljudi, žive na prirodan način, možda tu i tamo s kojom logorskom vatrom... Ne bi ih vidio sve dok ne dođe do njih. Ne bi bilo onog čarobnog pogleda kad si na nekoliko kilometara od grada i s obronka svjetla trepere kao zvijezde.”
“Aha.”
“Pa i u kolima, pod pretpostavkom da bi u tom prirodnom svijetubilo kola, nekakvih, koja bi valjda vukli konji... Bilo bi mračno kao u rogu. A i veoma hladno, za zimskih noći. Umjesto toga, gle što mi imamo.” Spustio je jednu ruku s upravljača (uvijek je vozio simetrično objeručke obujmivši volan) i pokazao na kontrolnu ploču. Svijetlile su uobičajene lampice. Temperatura. Vrijeme. Voda. Ulje. Brzina. Potrošnja goriva.
“Petere...”
“Ah, gle!” Nekoliko stotina metara dalje, ispred njih, sitna i pretovarena prilika stajala je pod svjetlom s rasvjetnoga stupa. “Netko autostopira. Da stanem, je l’ da?”
“Ne, nemoj.”
Izgovorila je to takvim tonom da joj se nije usudio suprotstaviti, premda su inače rijetko propuštali priliku da budu ljubazni prema neznancima.
A