Konvergencija
1/3
AMSTERDAM, TRAVANJ 199*
U kuhinji u dormitoriju pušenje je zabranjeno, ali dim je gust da ga se može rezati nožem. Kad su skupljali studente, kao da su željeli izazvati treći svjetski rat. Tu su Amerikanci i Iranci, Izraelci i Palestinci, Hrvati i Srbi, Rusi i Ukrajinci, Grci i Turci, Makedonci i Albanci.Network, medijacija, mirovna inicijativa, mediji – to su valjda ključne riječi za ovu generaciju stipendista Zaklade MediaMatch, ali ni na jednom od ovih polja u grupi dosad se nije dogodio neki veći pomak. Tko je komunicirao i prije, komunicira i sad, tko nije – ne komunicira. Tulum je trajao do jutra i sad je već popodne idućeg dana. Spustio sam se maloprije iz sobe i sad sam tu, za stolom kraj fridža, sav slomljen i mamuran. Šta da radim? Želudac mi se ionako diže, a kad pomislim na to da popijem ocat iz staklenke krastavaca, još mi je i gore. Možda je rješenje hamburger, ili neko masno meso? Slike mi se mute dok mičem glavu, preznojavam se u naletima i kao da će mi se odsjeći noge... srećom sjedim. Više-manje svi oko mene u sličnom su stanju. A imam još samo petnaest-dvadeset minuta pa bih trebao krenuti na vlak za centar. Sinoć sam se, nije halucinacija iako tako zvuči, dogovorio za dejt u gradu. S Laimom, ljepoticom iz Latvije, kolegicom sa stipendije, ali nasamo, izvan dormitorija. Ucoffee shopu 33. Napokon, napokon, napokon.
– Riz, imaš rizlu? – kažem na hrvatskom. Naučio sam Riza, Indijca, što mi treba kad ga to pitam.
Daje mi takozvanu veliku pa je pretrgnem popola, pa sa strane, i od ostatka napravim cigaretu s duhanom Drum, s kojeg se više nikad neću skinuti. Na kiosku mi je uvijek komično tražiti te veće papiriće za motanje cigareta. Nitko ih ne koristi samo za duhan. Kako to pomislim, Riz se diže i odlazi iz kuhinje. Evo, evo, sigurno i on ide duvati, pomislim. “Naš” MediaMatch nije loš, ali oni koji su stipendisti vladā svojih zemalja, pa onda lovu od tih vladinih stipendija troše da ovdje kupuju travu i hašiš... e, to su šefovi. Riz taman otvori vrata da iziđe i skoro se sudari s...
Carme, zovu je Chant, s Mallorce. Ovdje je nekim drugim poslom, nije došla preko naše zaklade, ali također je smještena u dormitoriju. Tajice, majica, japanke, kosa sprijeda na stranu, straga u rep... Čak i ovako, nakon teške noći, i sama polubudna, Chant je čisto savršenstvo. Iako je Laima, s kojom se –Yesss! – idem naći, prezgodna, Chant je ovdje ipak broj jedan. Kad Chant uđe – ne samo u kuhinju – sve drugo zamre. Gleda te golemim očima i čini se pristupačnom, ali taj pogled naravno vara. Zapravo je nedodirljiva, uvijek okružena prijateljicama, a ako joj se i uspiješ obratiti, pojest će te. Neki ovdje, ustvari većina, nešto su oko nje i pokušavali, jeda
