Uvod
Kroz bljuzgu kasnoljetne snježne mećave pokušavala sam napipati uže pričvršćeno uz uzak greben što vodi do vrha Triglava, najviše planine u Sloveniji. Pažljivo koračajući uspjela sam se popeti do Aljaževa stupa, metalne kućice što se nalazi na vrhu. Ova skromna građevina za sve je Slovence simbol njihova teritorijalnog suvereniteta. Kao odgovor na stranu opresiju, 1895. godine svećenik Jakob Aljaž za jedan florinkupio je vrh Triglava, kao da govori: „Mi smo gospodari svoje zemlje.“ Kad sam stigla na vrh, jedva sam povjerovala svojim očima. Deseci ljudi okupili su se u blizini tornja smijući se i razgovarajući, jedući ručak i slaveći svoj uspon. Mladi studenti grudali su se i lakrdijali pred svojim fotoaparatima. Starija žena, uz koju su se nalazila dvojica njezinih gorskih vodiča, tiho je plakala. Blistav osmijeh obasjao je lice čovjeka bez ruku i nogu.
Prišla sam skupini mladih penjača. „Je li neki nacionalni praznik?“ upitala sam.
„Zapravo nije“, odgovorila je naročito sportski građena žena. „Samo je vikend.“
„Ali zašto je toliko ljudi ovdje gore?“
„Zato što je vikend i imamo vremena“, odgovorila je strpljivo se smiješeći. „Mi smo Slovenci, a ovo je Triglav. Naša je dužnost popeti se na njega. Svaki se Slovenac mora uspeti bar jedanput.“
Netremice sam promatrala uplakanu ženu koja je vjerojatno osjećala olakšanje što je dosegla vrh ili je pak možda bila uplašena zbog silaska koji slijedi. Potom sam ponovno pogledala muškarca bez udova kojeg su njegovi prijatelji voljeli dovoljno da ga nose na visinu od dvije tisuće metara u ne baš idealnim uvjetima. Pokušavala sam zamisliti kako se oni osjećaju na vrhu svojega Triglava – nacionalnog simbola Slovenije. A pitala sam se i o karakteru nacije koja smatra da se njezini građani moraju uspeti na najvišu planinu kako bi bili pravi Slovenci.
Tijekom idućih nekoliko godina uronila sam u bogat, složen, kontradiktoran i često podvojen svijet slovenskih penjača koji su među najboljim alpinistima svijeta. Katkad smo razgovarali uz čaše dobrog lokalnog vina; katkad sam se uspinjala s njima. Ovi su alpinisti osvojili neke od najimpresivnijih svjetskih uspona: južna stijena Makalua, južna stijena Lhotsea, zapadni greben Everesta, južna strana Dhaulagirija i mnoge druge. Edmund Hillary već je općepoznato ime, no mnogi izvanredni slovenski penjači – i nekolicina iz susjedne Hrvatske i BiH – gotovo su nepoznati premda su njihova zadivljujuća postignuća tvorila okosnicu uspona na Himalaju tijekom 25 godina, za vrijeme zlatnog doba alpinizma od sredine 1970-ih naovamo. To eksplozivno i uzbudljivo razdoblje smionih uspona nije bilo slučajno. Penjači onoga vremena bili su blagoslovljeni legendarnim vodstvom, prožeti tvrdoglavom odlučnošću, poduprti nacionalnim programima treninga i nadahnuti osjećajima solidarnosti, a to im je sve dalo pogonsku snagu za neke od legendarnih uspona.
Premda ne govorim njihov jezik i živim udaljena čak trinaest tisuća kilometara, osjećala sam da me privlače povijest i herojstvo ove penjačke zajednice. Kako sam saznavala više o penjanju slovenskih alpinista od kraja Drugoga svjetskog rata pa naovamo, prema nedavnoj prošlosti, pronašla sam neke zajedničke crte u njihovim silno različitim osobnostima. Prva su samodostatnost i poriv iskovani poviješću zemlje koja je bila pod gotovo neprekidnom političkom prijetnjom i duboko ranjena međunarodnim sukobom. Slovenske penjače, poput njihovih hrvatskih i srbijanskih susjeda, oblikovali su kaos dva svjetska rata, strana okupacija, diktatura, vjerska netolerancija i, naposljetku, rat.
Druga zajednička crta njihova je strastvena sposobnost da brane svoju naciju, jezik, kulturu i, kao alpinisti, svoju reputaciju – katkada čak i jedni od drugih. U godinama nakon Drugoga svjetskog rata, kad je životni standard bio nizak, sportovi i umjetnost pružali su rijetku priliku za pokazivanje individualne izvrsnosti. Slovenski penjači natjecali su se za žuđena mjesta u jugoslavenskim ekspedicijama i postizali su dobre rezultate – katkada čak i bolje od svojih europskih suparnika.
Treće, svi slovenski penjači koje sam upoznala čine se neizbrisivo žigosani krajolikom svoje zemlje, njezinim šumovitim dolinama u dubokoj sjeni, nevjerojatno čistim rijekama, plavetnim jezerima i beskonačnim nizom planina – strmih, blještavih vapnenačkih tornjeva koji se uzdižu u svim smjerovima. Većina penjača otvoreno priznaje da su njihove duše definirale njihove omiljene „domaće“ planine, koje su u Sloveniji uvijek imale simboličku – gotovo mitsku – važnost.
Naposljetku, još jedna nit povezuje slovenske penjače. Čini se prilično nevjerojatnom: jedan čovjek i njegova knjiga. Premda mi je tr
