One su kraljice, umjetnice, majke, domaćice, Hrvatice! One su pisale povijest svojim životima. Bile su izgnane iz gradova i carstava, morale su braniti svoje kule, odbaciti podrijetlo i posvađati se s obitelji, bježati od muževa kako bi pisale napete romane, ili bi završavale po klinikama kada ne bi mogle objasniti kako se osjećaju. One su slikale, pisale, komponirale, pjevale, glumile, učile, no svaka od njih nosila je vlastiti pečat prokletstva. Jedna se ubila. Jedna je umrla u ludnici. Jedna je umrla protjerana u daleku Bitniju na Mramornom moru. Jedna je umrla uslijed komplikacija pri porodu. Jedna je nestala u trenutku najveće sreće. Jedna je kraj života dočekala zavijena u duboku crninu. Jedna je sklopila oči stara, zaboravljena i sama. Jedna očajavajući po raznim bolnicama. Jednu je ugrabila tuberkuloza. Jedna više nema ni groba...
Njihovi su očevi ratovali s njihovim muževima; one su potpaljivale turske barutane; njihovim su muževimaglave siekli; svoje su intimne doživljaje zapisivale u dnevnik; u svojem salonu okupljale su vođe ilirskog pokreta; jednom su od njih slomile srce, tako da je morao napisatiĐulabije; one su se prve borile za prava žena; bile su muze boema; one su tonule u plavu boju svojih snova i voljele zauvijek istog čovjeka premda je on bio odavno mrtav; one su blažene koliko i proklete. Jedna je od njih doista proglašena blaženom, ali i druge nisu bile daleko od toga da ih prozovemo sveticama. Umirale su mlade, sredovječne ili u dubokoj starosti: životna dob nije narušavala vječnost koja ih je obilježila. A prokletstvo je samo onaj nemir koji ih je pratio kroz cijeli život, činio ih kreativnim, hrabrim i - nezaboravnim.
Tko su one? Saznajte iz njihovih životopisa.
Cvijeta Zuzorić
(1552.ILI 1555.–1648.)
Građani ponosnog grada Dubrovnika već u 14. stoljeću, nakon prvih ozbiljnijih turskih pobjeda, traže papu da im dopusti trgovinu s nevjernicima, a do 15. stoljeća Turcima je Dubrovnik u trgovačkom smislu njihova Venecija, na što su Mlečići neopisivo ljubomorni. Dubrovčani su navodno naučili Turke kako se rade puške, Turci su čak neko vrijeme iz Grada izvozili srebro, a na morskom su prometu gospari – monopolizirali su, primjerice, trgovinu solju – zarađivali dovoljno da mogu Istanbulu plaćati svoju slobodu. Malo Vijeće odlučivalo je o cijenama i porezima, po tom su pitanju svakodnevno zasjedali. Da bi se izbjegla korupcija, Kneza su birali jednom mjesečno, a njegove pomoćnike jednom tjedno. Nakon što bi napustio Knežev dvor, bivši Knez nije imao nikakvih pogodnosti (nije bilo “kneževog stana” niti “kneževih ljudi”), tek bi mu na grobu pisalo kakvu je visoku dužnost obnašao.
Dubrovčani su bili na glasu kao pristojan i civiliziran svijet, tako da su već 1347. sagradili prvi starački dom, ukinuli trgovinu robljem do 15. stoljeća, zabranili mučenje, organizirali javno zdravstvo, imali su zavod za plansku izgradnju grada, sagradili škole: kada bi, vrlo rijetko, možda četiri puta u stoljeću netko bio osuđen na smrt, morali su uvesti krvnika iz Turske, a pogubljenje bi zavilo grad u crno (što je rijetkost jer srednjovjekovni narod uživa u javnim mučenjima i pogubljenjima). U teškim vremenima nesreće i opasnosti izvana, plemstvo 1428. godine podiže Orlandov spomenik, posvećen tada popularnom vitezu i slobodi. Njegov lakat postaje službena mjerna jedinica, posvuda znana kao “dubrovački lakat”. Eto, u takvom će Dubrovniku uskoro procvasti humanistička i renesansna književnost, tamo će u posljednjim desetljećima 15. i prvim desetljećima 16. stoljeća, rame uz rame sa snalažljivim trgovcima, živjeti i hrvatski petrarkisti koji će prvi pisati poeziju na narodnom jeziku, svoje “ljuvene” pjesme. Da između dva poimanja svijeta, onog trgovačkog i onog poetskog baš i nije bilo mnogo veze, dokazuju primjeri pjesničkih bankrota ili povlačenja iz trgovine, ne bi li se time izbjegao stečaj: poput Dinka Ranjine, Frana Lukarevića i Dominka Zlatarića, koji je mnoštvo pjesama posvetio Cvijeti Zuzorić. Sve širi krug načitanih i obrazovanih ljudi potiče osnivanje Akademije Složnih. Članovi akademije (poput uglednih Marina Kaboge, Ivana Amalteia, Sabe Bobaljevića i drugih) sastajali su se u Sponzi, renesansnoj palači blizu Kneževa dvora. Ta je akademija utemeljena po uzoru na talijanske pjesničke akademije, stoga se u njoj poticao talijanski jezik, a pjesnici iz dubrovačke akademije dopisuju se s pjesnicima s talijanskih akademija, koji ih i posjećuju u Dubrovniku. U isto vrijeme niču i građanski saloni, a jedan od njih, navodno, vodi Cvijeta Zuzorić, supruga firentinskog konzula. Ta je dama očito bila tako nenadmašna u platonističkim raspravama, kao i u slaganju stihova (bez obzira što ni jedan njezin stih nije nikada pronađen), da je time neiscrpno nadahnjivala svoje pjesničke suvremenike. U Cvijetino vrijeme domaća se poezija probija između dva bloka utjecajnih i uglednih jezika, latinskog i talijanskog. Kao da je o ljubavi domaćim petrarkistima bilo lakše pjevati na hrvatskom, slaveći na jeziku koji su upili s majčinim mlijekom obrve, grudi, stas, zube, oči ljubljene ljepotice, makar ti opisi bili tipizirani. Cvijetino će tijelo i duša suvereno naseliti pjesme mlađe petrarkističke generacije, kao i platonističke rasprave Nikole Gučetića. Među najmlađim dubrovačkim pjesnicima koje je inspirirala Cvijeta Zuzorić, svakako je Luko Paljetak (1943.), koji je ljepotici staroj pola tisućljeća posvetio čak i oveći, nagrađivani roman. Svrstava se on tako uz Ujevića, Crijevića, Gučetića, Monaldija, Dominika Zlatarića, Miha Bunića Babulinova, Marina Battitorea i Giulija Mostija i
