1.

Kad smo se upoznali, bio je lipanj 2003. Imala sam četrdeset pet i sljedeće su godine bile najbolje godine mojega života.

Moja se kći od blijedog curetka, koja je zbog sljemenskoga krpelja preboljela teški virusni meningitis, pretvorila u rumenu šesnaestogodišnjakinju.

Bila sam razvedena od njezine treće godine, i gledajući unatrag, bila sam zadovoljna što je odrasla u pošteno, iskreno i suosjećajno ljudsko biće. Izdržale smo nas dvije i rat i neimaštinu i strah od ishoda njezine bolesti, uzbuna, zalutalih metaka i nacionalističkih ispada, bez alimentacije, bez zaštite muškaraca koji useljavaju s kovčezima, a onda nakon nekoliko godina iseljavaju.

Bila sam iscrpljena, ali ponosna. Usamljena? Ne. Mnogo sam putovala po svijetu. Imala sam prijatelje, dobra primanja, posao koji volim, lijep stan. Bez kredita i noćnih mora. Bila sam zadovoljna svojim životom.

Kada sam srela T.-a mislila sam da je recepcionar na brodu koji organizira krstarenja.

Dao mi je kabinu broj 1, koja je trebala biti, kako mi je poslije priznao, najbolja. A ispala je najgora.

Ta sam tri dana, koliko je trajalo krstarenje poslovnih partnera mojega holdinga, provela u potpalublju s užasnom glavoboljom. Nedavno su me promaknuli u direktoricu cijele regije i ovaj sam put odabrala kao predah od budućih obveza i upoznavanje s novim kolegama. No, umjesto da se kupam na Palmižani, šetam Korčulom te ležerno planiram poslove s pogledom na dubrovačke zidine, ja sam se skutrena u ćošku kabine broj 1, omotana plahtom i dekama poput beduina, neuspješno borila s hladnim udarima brodskoga klima-uređaja koji su sukljali iz zidova i niskog stropa. Jedva sam pronašla i dva kvadratna decimetra prostora izvan dohvata hladnog zraka u kojima sam ukočena provela tri dana.

Izbauljala bih iz svojih mračnih 12 stupnjeva na zasljepljujućih vanjskih 35 samo da popijem vode i nešto pregrizem. T. bi me ponudio toplom juhicom.

On je bioaccount manager, a ja sam mislila da je to sofisticirano ime za – računovođu.

Dakle, niste recepcionar? Početkom 2000. svi su htjeli bilimanageri.

Objasnio mi je da je onaccount manager kompanije domaćina krstarenja. Radi za jednog od vlasnika mojega holdinga što znači da sam mu ja na neki način šefica.

Dio je PR industrije, po mojemu dubokom uvjerenju izmišljotine koja parazitski živi na drugima, poput imele na stablima, ugnijezde se kod onoga koji stvara i prodaje proizvod ili uslugu, i žive od njih. Njegov je posao promovirati drugoga, ne, nego hvaliti klijenta u javnosti, kojoj javnosti? Ponekad i zataškati njegove nedostatke. Lagati? Ne, ali “graditi pozornost i interes, upravljati informacijama prema javnosti”, objašnjavao mi je.

“Komunikatori magle”, odgovorila sam i vratila se u svoj iglu.

Nekako sam preživjela napad klima-uređaja i glavobolje te sretno stigla u Zagreb.

Nazvao je da me pita kako sam i jesam li za