: Aleš Čar
: O podnošljivosti
: V.B.Z. d.o.o.
: 9789533046914
: 1
: CHF 15.20
:
: Erzählende Literatur
: Croatian
: 238
: DRM
: PC/MAC/eReader/Tablet
: ePUB

'Uznem ruju?e, monumentalno djelo Ale?a ?ara.'


 

Ale? ?ar, jedan od najintrigantnijih suvremenih slovenskih pisaca,  u ovom majstorski komponiranom romanu prati tri generacije obitelji koja ?ivi u rudarskom gradu uz dana?nju slovensko-talijansku granicu (od tridesetih godina 20. stolje?a, kada je Grad bio u Italiji, preko Drugog svjetskog rata i prekograni?nog krijum?arenja u socijalisti?koj Jugoslaviji do na?ih dana).


U sredi?tu je romana stari Otac, krijum?ar i kontrabasist koji je u velikom ratu bio u ?etiri vojske i svirao ?etiri dr?avne himne, njegovih pet k?eri (Nulta, Prva, Druga, Tre?a i ?etvrta) i dvojica unuka (pripovjeda? i Zadnji). Pisac sugestivno prikazuje globalnu vojnu ludost, a niz tanku nit istodobno se spu?ta i u kompleksni obiteljski labirint, pokazuju?i da intimni pakao nije ni?ta manje u?asan od ideolo?kog. Obiteljske tajne, zamr?eni odnosi, incest, sukobi ?ije se posljedice raspli?u desetlje?ima ?ine gusto tkanje ovog briljantno napisanog romana.


 


'?arova ?etnja 20. stolje?em donosi uvid u ono iz ?ega su rasle osnovne slovenske obiteljske vrijednosti i naravno u ono ?to ih je nemilosrdno pretresalo i razbijalo, od poslovi?nog alkoholizma do incestuoznosti.'


Igor Barto?, Delo /strong>


'?ar majstorski plete, povezuje i zapli?e pri?u. Ludo. U?ivljeno. Poti?e na razmi?ljanje.'

Otac

Kod starog Oca bile su samo dvije mogućnosti. Ili je dolazio u posjet svakoga dana ili ga uopće nije bilo. Toga kišnog travanjskog popodneva 1986., nakon godine i pol ulazna vrata otvorila su se bez kucanja, zvonjenja i ostalih sranja. Stanom se razlegnulo o-la-la, kao uvodni takt polke, hodnikom su zakloparale tvrde cipele, iako se kod nas uvijek izuvalo, začulo se klizanje kuhinjskih vrata, a onda se stan opet potopio u tišinu.

Oprezno sam ustao i zavirio u kuhinju. Sjedio je na stolici kraj radijatora sa svojom ofucanom beretkom na glavi, sa svojim cigaretama Ibar bez filtra među žutim prstima, s vječno istim cipelama na nogama i vječno zgužvanom i prljavom maramicom koju je izvlačio iz džepa. Gdje je...? Spava, oprezno sam zatvorio vrata i već točio vodu u džezvu. Hoćeš pristaviti...? Već pristavljam... Kraj stola sam ugledao vreće mekog krumpira koje sam cijelo popodne tovario u prtljažnike, zbog čega me još uvijek sve boljelo.

Dva dana prije toga pokupio me ispred Nebesa i odvukao među hrpu krumpira ispred svoje straćare, hrpu koja je bila viša od baraka i dugačka gotovo do dvorišta. Trebali smo ga prebaciti tijekom tog i sljedećeg popodneva jer su za iduće dane najavljivali kišu. Ništa nisam imao u glavi. Još manje u primisli. Gledao sam tu hrpu i sve se činilo jednostavno nemogućim.

Teta iz Belgije dolazi u posjet, rekao sam.

Na trenutak se smirio. Iz džepa je izvukao svoju vječno zgu­­žvanu i prljavu maramicu, obrisao ćelu ispod beretke, vrat i sive hitlerovske brkove, gurnuo rupčić natrag i nacerio se, odnosno bolje rečeno pokušao naceriti. Zašutio je tako naglo, tako netipi­čno za njega, da sam se iz jezive hrpe krumpira koja me dovodila do očaja prebacio na njega. Izgledao je prilično nemoćno. Nešto mu jednostavno nije bilo jasno. Opet je izvukao rupčić iz džepa, opet se obrisao i opet pokušao naceriti. Pet puta. Brojio sam. Pet puta ponovio je koreografiju, pet puta pokušao se naceriti i pet puta ostao praznih ruku. Ništa nije mogao dobiti od mene jer jednostavno nisam imao pojma što se događa. Gubio je tlo pod nogama i nije bilo osobe na svijetu koja bi mu mogla pomoći.

Tko kaže...? konačno je progutao slinu. To je točka gdje je stari Otac, kakvog sam do tada poznavao, jednostavno nestao.

Nikad prije nije odgodio posao, toga i sljedećeg dana jest. Nikad još ništa nije dao ispod cijene, sljedećeg dana pustio je po Gradu vijest o tako niskoj cijeni krumpira da sam u četiri doletio ravno pred dugačak red u kojem su bila poznata lica sa svih krajeva Grada. Nikad nije prekršio nijednu sigurnosnu naredbu, tada je pregazio baš sve nepisane dogovore kojih smo se dosljedno držali zadnjih godinu i pol. Rekao mi je samo da ću pomoći ljudima stavljati krumpire u prtljažnike. Bio sam u šoku. Pitao ga je li normalan. Bilo mu je posve svejedno. Okrenuo se ustranu. Bio je kraj igre. Već u tom trenutku. Ništa mi nije bilo jasno.

Idući dan za vrijeme ručka odvio se očekivani scenarij. Ono moje dvoje je poludjelo, dobio sam dva tjedna kućnog pritvora. Na popodnevni drijemež uputio sam se uvjeren da sa starim Ocem, kao i ostala obitelj, u životu više neću progovoriti. No, sat kasnije otvorila su se ulazna vrata i nakon godinu i pol u naš je stan ušao stari Otac. Prije no što sam postao svjestan, kuhao sam mu kavu i vukao vreće mekog krumpira na balkon, da Treća ne poludi zbog svinjarije kad se probudi. Ionako će biti totalni šok. Onda sam se postavio na svoje mjesto s jednom nogom u kuhinji i drugom na balkonu, da u d