4.

Kuće poput naše kao da su bile izgrađene kako bi što dulje održavale hladnoću i nerazumijevanje. Prvi put sam to pomalo maglovito osjetio kada sam imao pet ili šest godina. Odmah sam se prepustio mašti kako ne bih morao razmišljati o tome, činio sam to često kada mi se nešto nije svidjelo ili kada sam osjetio strah. Bio sam više nego siguran da bi sve bilo drugačije kada bi naša kuća bila manja, ili jednokatnica, ili bez tajnih prostorija u koje nam je oduvijek bio zabranjen ulaz, a da i ne spominjem ostave, bunar ili zatvor.

S obzirom na to da sam kasnije godinama bio u prilici svjedočiti hladnim odnosima između bake i Lutke, nisam imao teškoća u zamišljanju onoga što se bilo događalo između njih prvih godina nakon vjenčanja.

Bilo je razdoblja kada tenzije između njih nisu bile vidljive, ali tada je bila samo riječ o zatišju koje nije budilo previše optimizma. Bilo je to poput one poznate uzrečice prije početka svake zime: sva sreća što je potrajalo toplo vrijeme, pa svi znaju da će doći zima.

Ledeni odnosi i nerazumijevanje stalno su se pojačavali. Nakon prvih poraza Lutkine vojske, volio sam maštati o njezinim prednostima – cvijeću, glazbi, Romima i svemu ostalom – i o pristizanju skrivenog oružja, kao posljednje nade: nadmoći njezina bogatstva. Ali, i ta se prednost urušavala.

Upravo u tom stanju panike, u iščekivanju Lutkine potpune kapitulacije, dogodilo se nešto više nego nepredviđeno.

Bila je riječ o nečemu što je istodobno izazivalo i zaprepaštenje, i užas, i čuđenje, i skandal.

Bila je riječ o parnici u kući Kadareovih. Procesu zbog nečega što se nije moglo dogovoriti i razriješiti.

Nema sumnje, sve je bilo čuvano u najstrožoj tajnosti, iako su neki bliski rođaci otprije znali o čemu je riječ. Pa svejedno, nitko nije vjerovao. Mislilo se da je riječ o intrigi kakve su se katkada znale događati u Đirokastri. S obzirom na to da su Kadareovi u kući imali zatvor, pomišljali su da sve ima veze s tim. Ako već imamo zatvor, zašto ne bismo imali i suđenje?

Drugi su cijeli slučaj promatrali s nekakve psiho-filozofske strane: kao neku vrstu utjecaja pravosudnog okoliša u kojem je moj otac odrastao. Drugim riječima, kao realizaciju neispunjenog sna jednog niskorangiranog činovnika koji je, iako dolazi iz stare odvjetničke obitelji, ostao na statusu običnog sudskog pisara.

Vrijeme će pokazati da ono što se događalo nije bila nikakva zabavna igra ni šizofrenija. Postupno, kako sam odrastao, postajao sam svjesniji činjenice da se u našoj kući nastavlja proces pokrenut još prije vremena moga rođenja. Bilo mi je čudno što s prolaskom vremena taj „proces“ više nisam doživljavao kao grotesku, već je u mojim očima on počeo dobivati nekakav dublji smisao.

Dugo su me mučila pitanja o tom procesu, zbog čega se održava, tko je sudac i tko će biti osuđen. Naposljetku sam shvatio da je riječ o procesu koji se svako malo obnavljao i u kojemu je moj otac bio sudac, dok su optuženice bile dvije žene: moja grandiozna baka i Lutka kao njezina suprotnost, a sudilo se istoj stvari: hladnoći i nerazumijevanju koji su vladali u kući Kadareovih. Drugim riječima, zaoštren