'Ljubovnici' su jedna od niza sačuvanih komedija iz druge polovine 17. stoljeća čiji nam autori nisu poznati. Suvremenici su ih nazivali 'smješnice', i poznajemo ih dvanaest. Kao moguće njihove autore navodi se niz imena: Frano Radiljević, Džanluka Antica, Šiško Menčetić mlađi, Ivan Bunić Sarov, Ivan Đurđević, Korčulanin Petar Kanavelić, i drugi. Smatra se da su među smješnicama 'Ljubovnici' najcjelovitiji i najzaokruženiji tekst. Rukopis 'Ljubovnika' je 1917. u Zemaljskom arhivu u Zagrebu pronašao Petar Karlić i objavio 1921. u Dubrovniku. Petar Kolendić je 1918. pronašao još jedan rukopis tog djela, koji sadrži samo uloga Dotura. Čini se da su 'Ljubovnici', kao i druge smješnice, bili poznati i drugdje u Dalmaciji i vjerojatno su se izvodili, ali za to u ovom slučaju nema dokaza. Prva suvremena izvedba bila je 1932. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i od tada se često uprizoruje. Jezik sačuvanog rukopisa je miješana dubrovačka štokavština i čakavska ikavština, te se po tome i po spominjanju lokaliteta u Dubrovniku (Kriva ulica koju spominje i Držić) i Trogiru (Karban i Muline) zaključuje da je komedija nastala u Dubrovniku, ali je pronađeni tekst iz Trogira. Tema 'Ljubovnika' je 'standardna': odnos gospodara i slugu, uz izrugivanje lakomosti, škrtosti, lažnoj učenosti, praznovjerju.