Vrhunac svog pjesničkog stvaralaštva Dragutin Domjanić (1875.-1933.) ostvario je u svojim trima zbirkama kajkavske poezije. Svojim dijalektalnim pjesništvom Domjanić je afirmirao modernistički senzibilitet, ali i unaprijedio rubni položaj dijalektalne lirike.

Posljednju Domjanićeva kajkavsku zbirku poezije 'Po dragomu kraju' posthumno je 1933. godine, neposredno nakon autorove smrti, objavila njegova majka, a motivsko-tematski i stilski vezana je uz druge dvije: 'Kipci i popevke' (1917.) i 'V suncu i senci' (1927.). Zbirka još jednom potvrđuje posebno mjesto koje zauzima pejzaž u Domjanićevom opusu, posebice rodni kraj, najuže vezan uz subjekt koji nezadovoljan svakodnevicom i svjestan vlastite prolaznosti životni sklad pronalazi u prirodi.