Nikada neću shvatiti svijet naglih promjena. Uvijek me zaskoče i dočekaju nespremnog. Moj neelastični duh dolazio je do izražaja uvijek kada bi trebalo dokazivati očiglednosti ili se prilagoditi novoj situaciji. Gotovo namjerno sam kaskao za događajima: sjedio uvijek u istoj stolici; melanholiju smatrao otmjenom; prezirao pompeznu silu; bolećivost svrstavao među vrline; njegovao dopadljivu sliku o Bogu; smrt doživljavao kao opći događaj. Ne tražim izgovore niti se vajkam, ali u paklu zaista ne postoji bijes kakav posjeduje rat.

Svijet je grubo mjesto. Nisam ni slutio šta me čeka. Zato sam morao naprečac mijenjati navike.

Bila je već četvrta godina rata koji je, tradicionalno, počeo pokazivati prve znakove slabosti. Posustajao je i granate su padale na grad nevoljko i sa sve manje nacionalnog zanosa i entuzijazma, lijene i razlivene kao Dalijevi satovi. Čovjek je, konačno, mirne savjesti mogao nakratko napustiti kotlinu bez rizika da se predomisli ili pokaje. 

Godila mi je pozicija prosvijećenog pravednika. Nosio sam je s dostojanstvenom gorčinom pred kojom su glave skrušeno spuštali i kaćuni i visibabe, i pravi i krivi. Nekako sam se ipak ugurao u ekipu koju je Havel1pozvao u Prag2. Moje ambicije nisu išle ukorak sa stvaralačkim porivom, iako bi to iz mojih pisama bilo teško zaključiti. Ali, kada jednom iskoračite, nešto vas tjera da to ponavljate. 

*

Zlatna Praha. Vltava. Hradčani. Maestro je u offu improvizirao na klaviru tražeći evergrine iz šezdesetih. Nedžad3i ja ustuknemo, bez hrabrosti da gledamo taj dvorski raskoš zlata i kristala, i na stolovima - gladne oči! - srebrne ovale sa šatobrijanima, punjenim patkama, knedlama od avokada, salatama od palmine srčike, pastama i lazanjama s plodovima mora i vinima iz berbi prvih mrazeva. 

Nedžad iz unutrašnjeg džepa sakoa pomno izvadi jed